Sustav se ne može popravljati požurnicama

Upravljanje radnom snagom iz trećih zemalja postalo je jedna od ključnih tema hrvatskog gospodarstva.
Industrije poput turizma, građevine i logistike već nekoliko godina bilježe ozbiljan manjak domaćih radnika, a poslodavci se sve više oslanjaju na zapošljavanje ljudi iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Uzbekistana i drugih zemalja.

Međutim, iako tržište jasno pokazuje svoje potrebe, institucionalni kapaciteti i procesi odobravanja (radne dozvole, vize, suglasnosti) u Hrvatskoj često ne prate tu dinamiku.

Danas se događa paradoks:

• S jedne strane, poslodavci žurno traže radnike jer je sezona pred vratima.
• S druge strane, dokumentacija se obrađuje sporije nego ikad.

U praksi to znači da radnici koji su već prošli selekcije, napustili svoje prijašnje poslove, platili vizne i putne troškove čekaju mjesecima.
Ponekad više od 70 dana, samo da bi dobili termin u ambasadi.

To nije iznimka i to nažalost postaje obrazac.

U pokušaju da “spase sezonu”, poslodavci nerijetko šalju požurnice, urgencije, pa čak i formalne pritužbe. No sustav koji funkcionira na principu požurnica – nije sustav.

Umjesto hitnosti, treba planiranje.

Agencije koje ozbiljno pristupaju ovom poslu odavno su promijenile pristup. Umjesto jurnjave za svakim projektom, fokus se stavlja na dugoročne suradnje, edukaciju klijenata o rokovima i važnosti ranog planiranja.
Npr. ozbiljna sezonska zapošljavanja u turizmu zatvaraju se već u veljači, jer se zna da je sve nakon toga rizično.

Kvalitetna agencija ne rješava problem, već mu prethodi.

Proces zapošljavanja stranih radnika uključuje:

• oglašavanje preko HZZ-a
• dokumentaciju prema MUP-u
• termin u veleposlanstvu
• obradu vize
• dolazak, smještaj, prijavu boravka
• zapošljavanje i probni rok

Svaka faza ima svoje izazove, a kad jedna zakaže, gubi se tjedan, ponekad mjesec dana. I dok sustav čeka, sezona ne čeka.

Zato je uloga kvalitetnih posredničkih agencija danas ne samo operativna, nego i savjetodavna prema klijentima, institucijama i samim radnicima.

Sustav se ne popravlja požurnicama, nego razumijevanjem.

Ako želimo tržište koje funkcionira, moramo prestati reagirati kad je već kasno.
Planiranje mora postati standard, a ne privilegija rijetkih.

Zapošljavanje stranih radnika nije nužno sporo, ali nije ni jednostavno.
I to je realnost s kojom svi dionici moraju naučiti raditi.