Upravljanje radnom snagom iz trećih zemalja postalo je jedna od ključnih tema hrvatskog gospodarstva.
Industrije poput turizma, građevine i logistike već nekoliko godina bilježe ozbiljan manjak domaćih radnika, a poslodavci se sve više oslanjaju na zapošljavanje ljudi iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Uzbekistana i drugih zemalja.
Međutim, iako tržište jasno pokazuje svoje potrebe, institucionalni kapaciteti i procesi odobravanja (radne dozvole, vize, suglasnosti) u Hrvatskoj često ne prate tu dinamiku.
Danas se događa paradoks:
U praksi to znači da radnici koji su već prošli selekcije, napustili svoje prijašnje poslove, platili vizne i putne troškove čekaju mjesecima.
Ponekad više od 70 dana, samo da bi dobili termin u ambasadi.
To nije iznimka i to nažalost postaje obrazac.
U pokušaju da “spase sezonu”, poslodavci nerijetko šalju požurnice, urgencije, pa čak i formalne pritužbe. No sustav koji funkcionira na principu požurnica – nije sustav.
Agencije koje ozbiljno pristupaju ovom poslu odavno su promijenile pristup. Umjesto jurnjave za svakim projektom, fokus se stavlja na dugoročne suradnje, edukaciju klijenata o rokovima i važnosti ranog planiranja.
Npr. ozbiljna sezonska zapošljavanja u turizmu zatvaraju se već u veljači, jer se zna da je sve nakon toga rizično.
Kvalitetna agencija ne rješava problem, već mu prethodi.
Proces zapošljavanja stranih radnika uključuje:
Svaka faza ima svoje izazove, a kad jedna zakaže, gubi se tjedan, ponekad mjesec dana. I dok sustav čeka, sezona ne čeka.
Zato je uloga kvalitetnih posredničkih agencija danas ne samo operativna, nego i savjetodavna prema klijentima, institucijama i samim radnicima.
Ako želimo tržište koje funkcionira, moramo prestati reagirati kad je već kasno.
Planiranje mora postati standard, a ne privilegija rijetkih.
Zapošljavanje stranih radnika nije nužno sporo, ali nije ni jednostavno.
I to je realnost s kojom svi dionici moraju naučiti raditi.