Etika i standardi u zapošljavanju stranih radnika: “Dovodimo radnu snagu, a ne roblje”

U posljednjih nekoliko godina, Hrvatska je ušla u fazu dubokih promjena na tržištu rada.
Demografski pad, iseljavanje domaće radne snage i povećana potreba za sezonskim i operativnim radnicima doveli su do otvaranja vrata brojnim radnicima iz trećih zemalja i to najčešće iz Azije i Afrike.

Samo u 2023. godini izdano je više od 130.000 dozvola za boravak i rad, a taj broj nastavlja rasti.
Ono što je nekada bila iznimka, danas je postalo pravilo, a to je da bez strane radne snage hrvatski turizam, građevina, logistika i proizvodnja jednostavno ne bi funkcionirali.

No paralelno s rastom potražnje, otvoren je i prostor za zloupotrebe.
Brojne agencije i posrednici, legalni i ilegalni, prepoznali su ovu situaciju kao priliku za brzu zaradu, često stavljajući profit ispred dobrobiti radnika i dugoročne održivosti sustava.

Pojava lažnih oglasa za zapošljavanje, naplata “provizija” radnicima, slanje na adrese koje ne postoje, izostanak zdravstvene zaštite i neplaćeni prekovremeni sati, sve su to realnosti s kojima se brojni radnici suočavaju.
Oni dolaze iz udaljenih krajeva, često zaduženi i s minimalnim informacijama, i nerijetko završe u okolnostima koje su daleko ispod onoga što im je obećano.

U takvom kontekstu, pitanje etike postaje ključno.
Tvrtke koje se bave posredovanjem u zapošljavanju stranih radnika danas snose daleko veću odgovornost nego ranije, ne samo prema svojim klijentima, već i prema samim radnicima i društvu u cjelini.

U industriji koja operira “s ljudima”, sve počinje od temeljne postavke:
Je li radnik trošak ili partner?

Etika zapošljavanja stranih radnika počinje prije prve prijave:

• U načinu na koji se komuniciraju uvjeti rada
• U provjeri jezične i stručne kompetencije kandidata
• U transparentnom prikazu plaće, radnog vremena i smještaja
• U odbijanju suradnje s poslodavcima koji ne poštuju kolektivne ugovore ili nude neadekvatne uvjete

U ozbiljnim agencijama, proces selekcije podrazumijeva više krugova provjere i to ne samo na strani kandidata, već i na strani klijenata.
Nije neuobičajeno da se suradnja odbije ako se ustanovi da poslodavac ne ispunjava osnovne standarde zaštite radnika.

Jedan od ključnih etičkih principa u takvom poslovnom modelu jest ne-naplata provizija od radnika.
To znači da radnici ne plaćaju za “priliku za posao”, već sve troškove snosi poslodavac, a agencija svoju naknadu dobiva isključivo kada je suradnja realizirana na obostrano zadovoljstvo.

Takav model je dugoročan i zahtjevniji, ali omogućuje stvaranje povjerenja – ključne valute u ovom poslu.

U agencijama koje se vode ovakvim pristupom često rade ljudi s iskustvom iz sektora u kojem danas posreduju, primjerice, bivši radnici na kruzerima, u ugostiteljstvu ili industriji.
Zato bolje razumiju obje strane i izazove koje radnik ima kada dolazi iz Filipina ili Nepala, kao i zahtjeve koje poslodavac ima kada u visokoj sezoni mora okupiti efikasan tim.

No najvažnija komponenta ostaje ljudskost.
Etika u zapošljavanju nije puka formalnost ili oznaka za dobar marketing, nego ona postaje temelj održivog poslovanja u zemlji koja sve više ovisi o stranoj radnoj snazi.

Ako Hrvatska želi ostati privlačno i pravedno tržište rada, tada etičko zapošljavanje više ne može biti stvar izbora, već standard.